Jedno uistinu rijetko, prelijepo, preduboko i pretužno pismo jednoj djevojci

 “Izvodim Kaosa u šetnju, kupam se (to jest, perem se), čitam knjige. Rekao sam sebi: ako i treba da poginem za dva dana, makar ću ih proživjeti normalno. Ne opterećujem se budućnošću, a ni sadašnjošću. Volio bih da mi netko ponudi dvije godine potpune sreće s tobom i poslije toga smrt, nego prosječan životni vijek do 85. godine. Nikad u životu nećeš znati što sam osjećao za tebe. Kako je čudno kad je smrt blizu. Shvatiš koliko si živio dobro i koliko si bio objesan.”

Nema komentara:

Objavi komentar